Koliko ja razumem proces integracije u novoj zemlji nakon doseljavanja, iako nisam stručnjak, taj proces svakako prati i pojavljivanje osećanja izrazitog nepripadanja i dezintegracije. Te frustracije naročito cvetaju i bujaju nakon tih prvih godina srećnog "braka" s novom zemljom u koju si pristigao.. I čini se da je sve nekakav prirodan tok stvari.
Zapravo, sve dosta i liči na vezu. Prvo je sve super, a onda više ništa nije super. Sitne mane su zapravo tinktura šarma razbacana u biserima naokolo, sve miriše i svi se stalno smeju. A onda, tačnije dve ili tri godine kasnije, počinje uočavanje mana. Neke stvari počinju da nerviraju. Uzdiše se ćutke češće, izbijaju prve nesuglasice, ako ne i svađe. Seks je sve ređi, interesovanja se rasipaju, drugi parovi (druge zemlje, a naročito bivša zemlja tj domovina) izgledaju nekako srećnije i adekvatnije. Puhćem dok prtim svakodnevni život u običnim najlon kesama i razmišljam da okrenem bivšu zemlju da vidim šta ima. Bivši uvek imaju romantični miris i ukus koji je zapravo ukus i miris nas samih kakvi smo bili nekad. Zato je to tako zamamno.
7 Comments
|
Autor(ka)
|