Ne znam šta da mislim o februaru. S jedne strane, u tom mesecu su rođendani moje voljene majke i mog Sunca Sina i mnogo volim ovaj naš zajednički život. A opet s druge strane, Univerzum me svakog februara stavi na trojku i čeka da vidi kad ću da provrim. Dakle to otprilike izgleda ovako, kada baba i unuk obeleže divan dan, negde u sumrak sledećeg dana moj nos počinje da mrzne i ja njušim nadolazeći vetar. Evo ga. Uvežbavam tiho nindža pokrete i žmirim kao prerijska lija. Spremna sam. A onda zabava počinje. Gripozni cunami stiže ni od kuda i prvo pokosi Sunca Sina koji samo u jednom posebnom trenutku legne ispruženih nogu i izmeri temperaturu, pa se tek onda razboli. Dok njemu postaje muka i izraz lica prelazi u jedan mučenički odraz pacijenta kome leka nema, sledeći za slobodu pada Plavooki koji ne poseduje gotovo nikakav imuni odgovor. Znate, zlatni standard je da kada kasirka u prodavnici na početku ulice kine, Plavooki se u s svojoj sobi, u zgradi na kraju ulice, iste noći razboli i potom leči dugo i neizvesno. Kada njih dvojica kontaminiraju našu kuću bacilima, Zlatokosi se zapuši nos, a Lešnik devojku počne da boli prvo jedno uvo, a kroz nekoliko sati i drugo. Potom Zlatokosi odebljaju glasne žice i ona konačno dobija laringitis od koga veoma teško diše, a još teže govori, a Lešnik devojka pada u postelju u zagrljaju sa laptopom, temperatura joj skače i konačno možemo da objavimo da je epidemija počela. Tada ja otkazujem sve planirane aktivnosti i mrzim sve ljude s kojima smo se družili krajem januara jer nam je neko od njih preneo infekciju. Sumnjivi su svi. Lečimo se na sve raspoložive načine, a svako dete zahteva nepodeljenu pažnju za svoje lične probleme (bez obzira koliko je malo, tj. veliko). Muka je što ta pažnja obuhvata ne samo posvećivanje simptomima infekcije već i bavljenje ličnim demonima kao što su:
Predivna amosfera vlada u našoj kući tih dana i dok oni polako dobijaju rumenilo koje simboliše dobro zdravlje, ja počinjem da gubim boju i ivice. Kroz kuću ne lebdim kao iseljujuća vila, već potamnelo kao sena. Tih dana smena traje 24 sata i možemo da pretpostavimo da moji pacijenti lekove ne piju u isto vreme već najčešće “razuđeno”. Kako je svako počeo da pije lek onda kada se razboleo, što niko normalan ne bi upamtio, mi raspored pijenja lekova izrađujemo u tabeli koja nekako svaki put završi tako lepo iscrtana u više nijansi da znamo napamet deo iz uputstva za lekove “šta činiti ukoliko propustite da popijete lek”. Ni sama ne znam koliko puta mi se desilo da lekove na 8, dajem na 6 sati. Da detetu s zatvorom dajem lekove koji stežu stolicu, a detetu s prolivom sveže ceđene sokove nakon kojih tek nastane kolaps. A o upotrebi toplomera da i ne govorim. U našoj kući po glavi idu tri topolomera jer je ta čuda najlakše izgubiti, pa onda iskaču mesecima iz kauča, džepova i kutija za igračke kada se najmanje nadamo. I da, svakog tog feburara moji muževi nestaju kao da sam ih izmislila. Uredno se telefonom i sms-om raspituju za zdravlje svoje dece (svako pita za svoje, a usput i za druge), ali nas slabo posećuju. Moj VoljeniMuž, ukoliko je na istim geografskim dužinama kao i mi, iznenada dobija “neodložna posla” u svom stilu špijunskog agenta koji živi život u konspiraciji. Osim njih, za zdravlje dece se raspituju i bake, svaka na svoj način. Jedna je optimistična i ni dvadeset peta stolica dnevno joj ne predstavlja znak za uzbunu, dok je druga veoma pesimistična ali joj je pažnja slabija te još dok spušta slušalicu zaboravlja i sa kim je razgovarala. Čitav talas jenjava tek onda kada ja počnem da dajem prve znake infekcije. Slinava, prljave kose, bela ko kreč i zarozana u razvučenu odeću, sijam od sreće što su moja deca napokon počela da ozdravljuju. Dok ispijaju poslednje ture prepisanih lekova, konačno prestajem da osećam pritisak da ne smem i ja da posustanem i padam u krevet sa željom da pre svega spavam i sve zaboravim. A onda se dešava čudo: od tog odmora ja i ozdravim, što upravo znači da me je razboleo višednevni premor, a ne infekcija. Slamanje ispada praktično jedini način da se majka četvoro dece u doba gripa stavi u krevet kako bi obavljala jednu takvu nefunkcionalnu aktivnost kao što je spavanje. Baš poput piškenja, tako se i jedenje i spavanje obavlja usput, onako s nogu, sa sve nižim kriterijumima kada je reč o udobnosti ili komforu. Naposletku zatičem sebe kako rupe u svesti popunjavam malešnim pufnicama sna koje sakupljam neprimetno i tiho, umirivši se za trenutak dok sedim za trpezarijskim stolom, poput papagaja, a brada mi pada na grudi. Odozgo, deluje kao da gledam u kolena i tada me niko ne dira jer misle da sam ljuta. Možete da pokušate. Ne znam, bude mi baš teško u februaru.
I uhvatim sebe da maštam o tom jednom svom penzionerskom februaru kada ću biti baka i uživati u potomstvu iz prikrajka, sa smeškom, negujući lepšu stranu roditeljstva kao što su crteži, pesmice i bezbrižne šetnje i smehovi. I to povremeno! Tada ću, tako zamišljam, lepo ući u svoje rezedo espadrile i na glavu staviti šeširić od slame s mašnom cvetnog dezena. Tako uniformisana jurcaću od parka do palube i od pozorišne dvorane do prodavnice kofera. Svakako s karminom i nešto rumenila. U pauzama, pisaću im svima nežna i mirišljava pisma i to rukom… dok gledam mreškanje vode kroz prozor pansiona u Veneciji i pogledom pratim brodice i njihove zgodne tamnopute vlasnike kako uživaju u trenutku, baš kao i ja…dok vežbam sama sa sobom pred ogledalom u salonu da još, pomalo zavodnički, izgovorim “Adio”… Skoro pa idila. A onda, onda se odjednom setim da tada možda više neće biti moje majke da zajedno budemo te žilave bakute koje obesno beže s dužnosti i dovikuju ljutitoj deci s balkona: “Krompir sa skidanje temperature, gospodo draga, neka vam secka neko drugi!!” Neće, jer tako to biva… I Sunca Sin, ko zna,... možda se oženi nekom ljutitom Madam Mim, pa se i sam pretvori u neku zrelu i odgovornu odraslu osobu... I tu mi se onda više ništa ne dopada. Baš ništa i onda brišem žustro tu maštariju iz glave. Zapravo, odjednom mi je sasvim dobro. Mani se kukanja. Šta fali februaru. Pa gle, sve je super… U februaru je rođena moja voljena majka i mog Sunca Sin i mnogo volim ovaj naš zajednički život. Pa ako mora i seckanje krompira, neka ga.
16 Comments
GagaBlues
11/2/2016 08:59:27 pm
Ja nikada nisam umela da primim kompliment ko covek tj zena i poprilicno se smotam. A to valjda znaci da mi je bas lepo, na sta nikako nisam navikla, narocito u februaru!! :) puno ti hvala!
Reply
Snezana
11/2/2016 09:21:32 pm
Pa ko si ti fenomenenalna spisateljska duso???? Prefenomenalno pises!!!!
Reply
GagaBlues
11/2/2016 09:56:25 pm
Snezana, nemoj odma' s tim nekim teškim pitanjima ;) Hvala ti puno!
Reply
GagaBlues
12/2/2016 10:03:03 am
Draga Jasnina, hvala ti :) drzi se i ne daj se. Tako nam je s februarom, po pravilu...
Reply
Mamas
12/2/2016 01:01:17 am
Sa temperaturom, sva balava, bela i iscrpljena od silnih virusa koje su mi poklonila moja deca ( a ima ih troje), citam tvoj text i naravno kezim se.Izgleda da mi je posle njega malo bolje, mozda da ga prepisujes na recept, znas onako kao. lek?😄
Reply
GagaBlues
12/2/2016 10:05:25 am
Haha Mamas, pa posle da nece da se ucita bez recepta....znas kako to ide kod nas...zahvali se deci na virusima, sta ces. Nasa deca, nasi virusi :D
Reply
12/2/2016 09:56:19 am
Četvoro bolesnih! Horor! Ja i sa ovom jednom jedva izlazim na kraj. Koja, za divno čudo i hvala Bogu, obožava sirup! Koji god joj dam. Pila bi ga svako malo :).
Reply
GagaBlues
12/2/2016 10:08:50 am
Pa ne znam Bebina mamo sta te sprecava da se pretvaras :))))?? Mi nikome necemo reci....;)
Reply
gvozdenka
12/2/2016 11:35:55 am
Odlaze moji jednom na prelo...
Reply
vera
13/2/2016 09:56:07 am
Reply
GagaBlues
17/2/2016 03:09:07 pm
Draga Vera, hvala na poseti i na komentaru. Zamisljamo vas kako grlite plavusana :)
Reply
Frau S
17/2/2016 09:32:41 pm
Ja sam majka koja se upravo vratila sa šestonedeljne rehabilitacije. Toliko je mali bio bolestan da su mi dali da se preselim na kliniku. Ali proći će i ovaj februar...ja samo nešto razmišljam koliki linac za supu bi mi trebao da podmirim četvoro dece ?
Reply
GagaBlues
18/2/2016 09:10:36 am
Frau S, dobro je da ste se vratili kuci i polako pocni da radis na zaboravljanju nemilog perioda, februrar je kratkog daha, srećom. Što se tiče supe, kako nema garancija da će bilo ko uopšte tu supu i jesti, kuva je požrtvovana majka radi svoje savesti, ali u najobičnijoj šerpi jer zna s kakvim hohštaplerima ima posla :D
Reply
mamamaja
27/2/2016 10:31:34 am
E, vodite, mene je ovajtekst rasplakao. Shvatih kako se broj februara srazmerno smanjuje svake godine. I nikazljivo brojim koliko jos februara ima do trenutka kada ce svaka od tri laste svome jatu. Uzivajmo i volimo februar svakog dana! Brzo ce proci...a buljavi zamotuljci vrlo brzo postaju one laste. Volimo svakog trenutka lom i glupa pitanja, temperature i sline, prosute kokice i pesak u boji koji im je neophodan. Bice na sredjeno jednog dana...ali tiho.
Reply
Leave a Reply. |
Autor(ka)
|