Sudbina je tako htela da su moja prva dva deteta 8.mart u detinjstvu upamtila kao očev rođendan i uvek su učestvovali u toj čudnoj situaciji kada u vrtiću oni prave čestitku za tatu, a sva ostala deca za mamu. Voleli smo to što smo drukčiji, mama je velikodušno prepustila tati taj vrtićko-školski trans, a pritom i među starijim članicama porodice ovaj datum se pominjao s posprdnim tonom. E, srećan i tebi. Dada, i tebi. Pa prevrtanje očima, one su iznad tog praznika žena i karanfila. Mis’im, jesi ti feministkinja?!? Tako je u našoj kući nastradao 8.mart kroz generacije. Kada sam otkrila o čemu se radi tog famoznog datuma, a mnogo pre nego što sam srela svog BivšegMuža koji mi je s pravom oteo taj datum, nisam najbolje shvatala moju žensku porodičnu liniju i njihovo organizovano gađenje prema tom danu. Iako se slažem da su karanfili bezveze i da su ručkovi u firmi farsa, u stvari to i nije poenta. Zar ne?! Ili da?! Ili ne znate?! Uglavnom nisu znale. Mislim da mnoge od njih ni danas tačno ne znaju šta se sve dešavalo tog datuma i zašto je on važan. Istina je da su deca iz predmeta zvanog „istorija“ na suvoparan i dosadan način učila nešto o pokretu žena i Klari Cetkin i sve te informacije su okopnile i nestale u zaboravu, te su ostale samo čestitke, pripiti muževi i po koja ešarpa koju su žene dobijale u firmi. Koje crno pravo žena. Koje pravo. Koje žene. Žene koje su se izborile za neke važne stvari tih davnih godina (a 8.mart bi valjda trebalo da bude datum koji nas seća na njihovu snagu) kroz naredne decenije su se same dovele do situacije da se od istog ograđuju, da se ne osećaju lagodno ako razmatraju pitanja polova, uloga u društvu i ostalih tema koje se tiču života žene. Društvo im je u tom svesrdno pomoglo, s tim direktorskim i vrtićkim forama i tako je 8.mart kao ono što jeste i ono što je bio, zapravo svečano propao. Iz korpe za smeće mu vire nos i uši za koje ga povremeno vuku duhoviti dok dangube na pauzi... I juče, u našem virutelnom šoru, a više od stotinu godina kasnije, veliki broj žena se svojim statusom prvo ogradio da nije feministički nastrojen (kao da je reč o nekoj agresivnoj zarazi) da bi šaljivom slikom ili komentarom obeležile svoj odnos prema 8.martu. Dakle, nisam feministkinja, ja sam kul. Neke druge su opet opisale svoj sjajno organizovan porodično-bračni život koji snažno štiti i neguje njihova ženska prava da bi se na kraju s gađenjem osvrnule na one žene, koje to nisu uradile ili to ne umeju da urade. Žena je ženi vuk i basta. Dakle, dosta nas i dalje nije načisto s tim datumom. I šta on predstavlja. I da li je uopšte bitan na tom porodično/dnevnom nivou. I te žene, uostalom... stalno nešto ’oće... Svima nam je to zabavan poligon za igru i šalu, bez obzira što je put do njega utrt životom nekih žena koje su stvarno veoma teško živele, stvarno radile za mizernu platu, ćutale kada muž ili šef podvikne i iz te bare ničega – odlučile da to pokušaju da promene. I uspele. Naježi me sama pomisao na njih. Na njihovu snagu koje su crple iz života čiju težinu samo naslućujem. A taj datum služi da nas malo podseti na to. Da nas seti da se za neke stvari čovek mora boriti, da osvajanje sloboda podrazumeva hrabrost i ludost, da nam nikakva prava nikada nisu bila poklonjena kao da se podrazumevaju. Ništa se kroz istoriju nije podrazumevalo. Za sve je bila potrebna nečija krv i nečiji znoj. A ovo s karanfilima je suptilna lobotomija izvedena na kolektivnoj svesti društva. I ugrubo smo zahvaćeni skoro svi... Ta intervencija ima dalekosežne posledice jer deluje kroz generacije. I danas, ne vidim nadu da se taj datum shvati malo ozbiljnije. Da prestane da bude neki tamo levi praznik za leve ženturače kakva ni jedna od nas ne želi da bude. Jer to i nije praznik. To je dan koji bi trebalo da nas inspiriše, da nas zapita – šta dalje? Jesmo li sve obavile? Jesmo li konačno ravnopravne na crti? Jesmo li sve na crti ili još uvek ima nekih koje ni ne znaju da crta postoji? Znam da nemate vremena za to. Nemam ni ja.
Ali zahvaljujući tim ženama koje su našle i snagu i vreme, neke od nas se danas super zezaju. A zahvaljujući nama, bilo bi dobro da sutra bude zezanja za sve. A ne samo za one odabrane, s više sreće i više karmičkih zvezdica. I to mi se sad čini toliko važno za sve nas, za naše ćerke i naše unuke, za naše dobre muževe, sabraću i ljude koji nas okružuju, da možda vredi da se o tome misli i 9.marta i još nekih drugih datuma. Odabrati po želji.
13 Comments
Mamas
9/3/2016 11:33:29 am
Amin i nista vise jer sve si rekla.
Reply
GagaBlues
9/3/2016 12:20:23 pm
Mamas, ma svaka treba da kaze jos malo. I tako, mic po mic, galama :D!
Reply
E pa baš tako. Ništa gore od kvazifeminizma koji i ne zna koliko je šovinizam. Juče sam se svačega naslušala.
Reply
GagaBlues
9/3/2016 02:02:30 pm
Draga Jasmina, hvala na komentaru. Evo ti si cula i sto bi moja Gvozdenka rekla, meni je vazno da me jedan covek cuje i razume :)
Reply
amelie
10/3/2016 12:01:57 am
Duboko postujem i cenim borbu tih zena zbog kojih je meni danas ovako udobno... Za svaki pokloncic, osetim malo krivicu, cime sam ga zasluzila...jes da posteno obavljam sve majcinske, poslovne i ostale duznosti, ali ipak...ako ima jos nesto sto bih mogla da uradim, tu sam i hocu!
Reply
GagaBlues
12/3/2016 09:34:15 pm
Dear Amelie, ne mora krivica baš, nešto mi to koči :)) A treba da klizi :) Hvala za komentar!
Reply
Organizam
12/3/2016 04:52:20 pm
Mnjih. One koje ne znaju da bi bez 8.marta radile 100 godina i da bi im i deca i muzevi radili toliko, nek mrze karanfile. Ja obozavam ovaj praznik.
Reply
GagaBlues
12/3/2016 09:36:36 pm
Oj Organizam. Što mi je poznat taj nick :D. Uve biram da obožavam, ako mogu da biram ;)
Reply
Gvodenka
12/3/2016 05:17:05 pm
Kad te odgoji Gvodenkina baba - onda potpuno drugacije gledas na praznik. Ali potpuno. Taj "cekalacki rat", kome sam bila svedok, da dobije svoj dinar, svoj prvi dinar od staracke penzije, jer je nikad nisu ko zensko dete skolovali...daje potpuno drugaciji pogled na karanfile.
Reply
Tamara
12/3/2016 09:37:04 pm
Pa kakav?
Reply
15/3/2016 08:33:19 am
Kasno sam se setila da procitam ovaj divan post. Ili mozda nikad nije kasno? :) Ja priznajem da se 8. marta ne udubljujem puno u razmisljanja o Klari, ali volim taj praznik. Samo zato sto je to jos jedan povod da se slavi, poklanja, upucuje paznja. Toliko je jednostavno. Sa muzem se dogovaram da nadjemo jedan dan (npr. Dan oceva, po "americki") kada cu ja njemu da kupujem poklon. Licno mi je uvek draze da nadjem i najmanji povod za neko slavlje, pojacano poklanjanje paznje, nego da po Fejsu ili na poslu uz jutarnjuz kafu ulazim u beskrajne rasprave tipa "Feministkinja sam/nisam feministkinja? Trebaju da mi poklanjaju paznju svaki dan a ne samo 8. marta i sl.". Zivot je mnogo lepsi kada se slavi :)
Reply
GagaBlues
15/3/2016 11:25:50 am
Draga Aleksandra, hvala ti na komentaru. Moje misljenje je da je bas tvoje (na primer) misljenje o ovom datumu proizvod visedecenijskog rada medija i njihovih sestara. Taj datum ne bi smeo da se tice paznje i da se uporedjuje s danom oceva ili valentinovim, jer da nije bilo tog dana ti bi danas sedela u zapecku drustva bez prava na bilo sta narocito ako nemas muza... I tako dalje, i tako dalje... Jesi li procitala mozda tekst http://kulturkokoska.rs/draga-ljocic-zenskinja-koja-se-ne-oslanja-ni-na-koga/ ?
Reply
2/4/2016 10:35:45 am
Sada jesam i hvala ti. No, i dalje ostajem pri svome, jer ne vidim nista lose da se nadje i najmanji povod za paznju i slavlje. Licno sam zena koja ima inicijativu, koja napreduje i koja je cesto kao musko. Znam da je ranije bilo mnogo teze da zene napreduju kao ja danas i postujem potrebu mnogih zena da se toga prisecaju i da podsecaju, ali ja nisam jedna od njih. Mislim da je i to OK :) Leave a Reply. |
Autor(ka)
|