Svaka godina ima neku svoju značkicu. Svoju boju. Moje godine se razlikuju po knjigama. To naravno zaboravljam, pa onda kad neku knjigu dohvatim opet, kao film se razvuče ta neka godina iz prašnjavih vilajeta u mojoj glavi. Povampire se fantomi. Neke situacije. Uhvatim sebe da ne znam ni imena ljudi koji su mi tada tako mnogo značili. A mislim da o njima znam baš puno. Mogla bih satima da im pričam kakvi su to oni. Iz mog ugla. Prošlu godinu (2017) obeležila je Dora i Minotaur, Slavenke Drakulić. Stigla je u moje ruke u leto, u beogadsko leto, raspalila me po glavi pa sam sedala na trotoar u sred žurbe da dočitam još neki pasus pre nego što… Sve mi je pojmove ispomerala, duboko me je potresla i protresla. Pošto sam je pročitala u junu, njen eho mi je odjekivao u glavi sve do novogodišnjih praznika. Nešto sam još sto posto čitala, ali se ne sećam. I ta godina, tačnije dobar deo nje, bio je prekriven tom knjigom, kao stoljnjakom. Svi ljudi koji su mi umarširali i izmarširali iz života tokom tog perioda obeleženi su Dorom. Polepili su se oko tih slova, rečenica. Ne znam. Neki su dobili na značaju u mom životu prilepivši se za ovu knjigu. Da nije bilo nje, iscurili bi kroz levak vremena i ništa. Iskapali bi u ništa. Ovu godinu mnogi nazivaju groznom. Svašta joj zameraju. Čak i ako se nešto dobro desilo, kažu - dobro je, to malo izbeli sva ona sranja koja bi me inače satrlla. Meni je 2018 bila sasvim dobra. Majke mi. Mnogo toga se desilo. Puno smo plakali, dosta smo se čudili, na neke stvari su konačno stavljene tačke, izbistrila se ova voda kojom plovimo. Još par godina i mislim da ću konačno da zaključim da se u jednoj godini dešava potpuno ista količina govana - ni gram više nego u nekoj drugoj. Ideja da je jedna godina lošija ili bolja od druge potiče od tog takmičarskog duha savremenog doba gde čak i godine međusobno moraju da se nadmeću. Ova bila onako, ova malo bolja, onda sledećih pet dizaster, nekima dobra nikad više ni ne dođe. Neki se ne sećaju da je dobrih ikada i bilo. Do nas je, rekla bih, nije do godina. Kuckam ove redove prilično ukočena. Džudžim kao kanarinac u kujni na jednoj nozi (drugu oslonim na štampač) i onda tako menjam. Ukočena sam već mesec dana i nosim to zadivljujuće sportski. Jer znam - kad ode ovaj bol, doći će drugi. Kad prestane da zeza želudac, eto bolnih grudi, neki zub se upali ili me nesanice napadnu kao epidemija. Počinje da mi pada na pamet da je to jedan isti moj bol koji se samo seli iz jednog kraja tela u drugi. Eto i to sam skapirala ove godine. Ove godine sam dobila do sada najviše bora. I izraženih vena na nogama. Takođe sam i došla do saznanja da mi dijeta neće pomoći da izgledam bolje. Probala sam, pa sam to zaključila. Nema te dijete koja može da popravi to što bih ja promenila. Izgubila sam veći deo svoje kose. Prvo vreme sam bila u šoku, onda sam se borila rukama i nogama (zapravo parama) da bih na kraju pomirljivo začešljala tih preostalih par vlasi i pokušala da se dopadnem sebi i takva. Što je najveća fora uspela sam. I dalje bih volela da je ta kosa malo poslušnija, ali njen duh je neukrotiv, čak i ako ostanem s jednom dlakom na glavi - ona će stajati onako kako ona želi, a ne tako kako se meni sviđa. Ove godine konačno se zaigrala predstava “Sudbina jednog Čarlija” u Radoviću. Na čudesan način ta knjiga povezuje moje detinjstvo, studije i evo ovu godinu i daje svemu taj besprekoran sjaj koji nije ovozemaljskih ruku delo. Ako zbog nečeg volim život - onda je to zbog toga što mi je dato da taj sjaj mogu da vidim. Ove godine iznenadno je preminuo i majčin muž, poslednji Mohikanac iz sela muževa moje majke. Njih četvorica sada negde gore sređuju utiske, dok ona dole uči da živi sama. Ove godine sam roditeljski prošla kroz “prvi put” na razne teme. I sve je to kliznulo kako treba, s manje ili više trenja. Zaključila sam jednu bitnu stvar. Kada su bili mali, o recimo seksu sam umela da odgovaram tako vešto da nakon mog odgovora deca ne postavljaju dalje pitanja, a pritome dobiju tačno onoliko informacija koliko im je neophodno, ali ni gram više. E, sada je situacija obrnuta. Ja pitam, a oni mi pružaju minimum informacija, tehnikom “zaboda”. Posle njihovih odgovora ja ne pitam više ništa. A ni ne zanima me. Ja nisam nikakav kul roditelj. Ja sam srećan roditelj koji ne zna ono što ne treba da zna. Najbolje da to tako i ostane. Moj šalter je otvoren samo ako je neki problem. Ako vam je dobro, onda ništa. Ove godine sam iz svog života ispratila nekoliko ljudi, a imam neki utisak da će se taj trend nastaviti. Nema ničeg pogrešnog u tim ljudima. Naprotiv. Pogrešno je bilo to što su se kao memla zadržali u nekim levim uglovima mog života i samo povremeno širili težak miris vlage od koga sam teško disala. Nikad mi nije bilo jasnije nego danas - da se društvo bira. I to svaki dan. Svaki dan smo jedni drugima izbor. Ili nismo. Taj uvid me je oslobodio. I tu dolazimo do knjige koja je svojim stranicama prekrila ovu kulu raznobojnih događaja i koja se tako simbolično zove “Sloboda”, Džonatana Frenzena. I nju sam dobila na čitanje od Gvozdenke koja je moj večiti provajder dobrih knjiga i bistrih opaski.
Smestivši se u sigurne Frenzenove ruke, puno ručkova nije skuvano, gomila tekstova nije napisano, mnogo manje reči je izgovoreno i iako možda deluje da je time načinjena nekakva šteta - u tome se krije još jedna lekcija koju sam naučila - nečinjenje nekad prouzrokuje manje štete od činjenja koje pokreću tek dobre namere. U godinama koje slede želim da čitam eto tako dobre knjige i želim da imam tih par ključnih dijaloga godišnje sa strateški odabranim osobama - nakon čega mogu potom u miru da svetlucam srećna i namirena. Ove godine sam naučila i da želim te lepe, opipljive želje koje imaju veliku šansu da se ostvare. Na taj način potpomažem svoj lični status srećne osobe - kojoj se sve želje ostvaruju :)
1 Comment
Amelie
4/9/2019 11:06:42 pm
Kad ti kazes tako, onda cu ove knjige shvatiti kao preporuku, hvala.
Reply
Leave a Reply. |
Autor(ka)
|