GAGA BLUES
  • Blog
  • TAMARA O. NA NETU
  • O meni
  • Blog
  • TAMARA O. NA NETU
  • O meni
Dobrodošli! Ja sam osmo koleno ponositih Skočižena iz beogradskog okruga. Naša vrsta je poznata po britkom peru, oštrom jeziku i spretnim rukama. Rađamo lako, a razvodimo se brzo. Nikada ne kasnimo, ali gotovo u svim odlukama požurimo. 
Picture
Ovo smo moja najbolja prijateljica i ja. Pisaću i o njoj.

Decu, životinje i biljke obožavamo. Verujemo u magiju, naročito s visokim postotkom sirovog kakaa. 

Istina je da imamo čudesnu moć transformacije – od neverovatno privlačnih mladih žena, gotovo preko noći postajemo bespolni dvonožni pojedinac gladan, žedan i ljut. Ređe biva obrnuto. 
Prepoznaćete nas po kovrdžama (ako se nismo ošišale na dečka), malim grudima i minijaturnim stopalima. Krzna gotovo da nemamo jer, u suštini, poreklo vodimo iz izuzetno toplih krajeva gde sunce nemilosrdo žeže po čitav dan. 
Skočižene misle u boji, čuju mirise i obožavaju ples. 
Padaju kao pokošene na duhovite, lepuškaste i lažljive muškarce. Po pravilu se zaljubljujemo kratko, ali silovito. Nakon toga se vraćamo sebi, umorne i željne tišine.  
Picture

Moja lična priča je u nijansama drukčija od pražena iz moje porodice. 
Ja sam ponosito na svet donela četvoro dece i to upravo ovim redosledom: prvi se rodio Sunca Sin (20), potom je u veoma sumanitim okolnostima na svet stigla gromoglasna Lešnik devojka (18), nekoliko godina kasnije u stvarnost se skotrljala Zlatokosa (12) i naposletku, stigao je i Plavooki Mornar (9). 
Picture

Svako od moje rođene dece predstavlja, zapravo, jedan živi spomenik (ne samo mog ultimativno moćnog reproduktivnog sistema), već i raznih životnih faza u kome su se moje bebe rađale kao blagoslovi. Ili sam ja to tako protumačila. 

Danas zalivam stvarnost kao travicu u mojoj bašti gde srecno rastemo i razvijamo se svi zajedno - moja deca i ja.
Ja ih stitim od svih zala i opasnosti koje vrebaju preko našeg plota. Dan razvlačim preko računara ili oklagije koju umem da upotrebim i kao ubojito oružje, mada to nikada niko ne bi pomislio. 
Po čitav dan mesim, mutim, motam.
Ukrašavam, udešavam, usložnjavam.
​Trampim čudesa za nešto novca što skrckam mnogo brže nego što sam planirala. 


U večernjim satima se sabiram i oduzimam i tačno znam po noti vanile koja se zadržala na mojim dlanovima – jesam li toga dana zablistala i hoću li te noći sanjati nasmejane moje čukunbabe, pratetke, čukunstrine i ostale…ili ću do zore trpeti olovno ćutanje posramljenih Skočižena koje motre na mene iz daleke prošlosti.
One su me stvorile i njima dugujem, ako ništa drugo, ono bar decu s čistim nogama i savršenu koricu na pudingu. Kriterijumi su visoki. 

I vidite, moram da kažem, ja imam neodoljiv utisak da sam pukim slučajem ovde. Ako Njegovo Veličanstvo Slučaj uopšte postoji. 
Večito mi je ponavljano da sam ja, po nekom viševekovnom porodičnom planu i programu, rođena za nešto sasvim drugo. Deseto, takoreći. I meni to zvuči više nego prirodno. Ali činjenica je da niko u  mojoj okolini, ama baš nikada, nije izgovorio – za šta...
Tako da ja, kao časni potomak ponositih Skočižena, u stvari, čekajući na bilo kakav znak, tragam za odgovorom…

Picture
Evo, ovo je naša porodična kuća. Skočižene uvek žive nenametljivo i po pravilu u gradskoj sredini. To je zbog toga što vole mimikriju. Odaje ih miris marcipana i cimeta. Naročito zimi.

I da dodam. Ako ikada postanem milionerka, ne planiram da živim mnogo drukčije nego danas. Možda bih kupila veći dehidrator, klijalicu za semenke i jednu profesionalnu rernu.
I odselila bih se  na obalu okeana. Tamo bih živela zauvek srećna i zadovoljna. Sama. 

Powered by Create your own unique website with customizable templates.